Iako naziv ove tehnike, “Postupak Intubacija u brzom slijedu”, sugerira brzu primjenu lijekova, postupak sam po sebi nije brz; zahtijeva određeno vrijeme.

Podijelili smo ovu naprednu tehniku upravljanja dišnim putem u sedam praktičnih i bitnih faza:

1. Priprema (za pacijenta, opremu, tim i lijekove)
2. Preoksidacija (100% kisik pacijentu)
3. Predliječenje (premedikacija ako je naznačena)
4. Paraliza s indukcijom (sedacija i opuštanje)
5. Zaštita (zaštita dišnog puta)
6. Postavljanje (postupak intubacije)
7. Naknadna skrb nakon intubacije (mehanička ventilacija, održavanje sedativa i mišićnih relaksansa…)

Priprema pacijenta, tima, opreme i potrepština za postupak:

Ako je pacijent svjestan, liječnik bi trebao pacijentu objasniti cijeli postupak, detaljno opisujući potrebu za intubacijom zbog njihovog trenutačnog stanja. Ako stanje pacijenta to dopušta, trebaju ga postaviti u optimalan položaj za intubaciju.

Pacijentu treba omogućiti praćenje, uključujući praćenje EKG-a, zasićenja kisikom (SpO2), praćenje endotralnog CO2 (EtCO2) i treba uspostaviti dvije intravenske linije velikog promjera. Iskustvo je pokazalo da je neuspjeh ovog postupka češći na terenu, ovisno o uspješnom uspostavljanju intravenskog pristupa. Stoga je važno imati dvije intravenske linije. U slučaju neuspjeha, treba razmotriti intraosozni pristup.

Pratiti respiratornu funkciju jedan je od najvažnijih pokazatelja vitalnih znakova pacijenta i uključuje dvije osnovne fiziološke funkcije: oksigenaciju i ventilaciju. Neinvazivne metode za procjenu tih funkcija uključuju mjerenje krvnog tlaka na neinvazivan način (NIBP), mjerenje zasićenja arterijskog kisika (SpO2) pomoću pulznog oksimetra i kapnometriju/kapnografiju za mjerenje endotralnog CO2 (EtCO2).

Praćenje se može provesti kod pacijenata koji spontano dišu, kao i kod intubiranih pacijenata.

Neinvazivno mjerenje zasićenja arterijskog kisika pomoću pulznog oksimetra najrasprostranjenija je metoda praćenja i pruža dragocjene informacije o razini zasićenja kisikom. Pulsnim oksimetrima također se mjeri srčani ritam. Normalne vrijednosti kreću se između 95 i 100%, iako točnost može varirati. Vrijednosti mogu biti netočne ili ograničene kod pacijenata s teškom hipoksemijom, trovanjem ugljičnim monoksidom, abnormalnim ritmovima srca, hipoperfuzijom/hipotenzijom i kada se primjenjuju vazokonstriktivni lijekovi. Točnost može također biti ugrožena ako pacijent ima nalakirane nokte, krvne mrlje na mjestu mjerenja, jaku ambijentalnu svjetlost ili ako je oksimetar pomaknut.

Kapnografija je neinvazivna metoda praćenja razine ugljičnog dioksida (CO2) u izdahnutom zraku (EtCO2) i može se primijeniti putem nazalnih kanila ili uz pomoć adaptera kod intubiranih pacijenata. Kapnografija koristi infracrvenu spektrografiju za kontinuiranu analizu razine CO2 u respiratornim plinovima, što se prikazuje kao val na monitoru.

Normalne vrijednosti kreću se od 35 do 45 mmHg. Vrijednosti ispod 35 mmHg ukazuju na hiperventilaciju, dok vrijednosti iznad 45 mmHg ukazuju na hipoventilaciju. Kapnografija može upozoriti na promjene u metabolizmu i perfuziji putem povišenih vrijednosti CO2.

Potrebna oprema trebala bi uključivati defibrilator s EKG praćenjem, 12-kanalni EKG, SpO2 i EtCO2 mogućnosti, monitor za mjerenje krvnog tlaka na neinvazivan način (NIBP), mehanički ventilator sposoban za više načina ventilacije i sustav za aspiraciju za upravljanje dišnim putem i usisavanje dišnih putova. Praćenje krvnog tlaka na neinvazivan način trebalo bi biti postavljeno da automatski mjeri u redovitim intervalima. Rano otkrivanje hipotenzije može se olakšati tim mjerenjima.

Sva oprema treba biti potpuno sastavljena i pregledana prilikom predaje od prethodnog hitnog medicinskog tima, trebala bi biti u dobrom radnom stanju i redovito održavana od strane ovlaštenih tehničara.

Oprema za dišni put trebala bi biti potpuna i spremna za uporabu. To uključuje opremu za osnovno i napredno upravljanje dišnim putem, kao što su laringoskopi sa zamjenskim baterijama i lopaticama različitih veličina s funkcionalnim svjetlom, uređaji za nadstrujne dišne putove i oprema za kirurški pristup dišnim putovima.

Svi lijekovi koji će se koristiti u postupku trebali bi biti pripremljeni za primjenu prije postupka intubacije, uključujući razrjeđivanje ako je potrebno, te označeni posebnim naljepnicama koje označavaju vrstu i dozu lijeka.

Članovi hitnog medicinskog tima trebali bi biti spremni za postupak. Svi bi trebali biti opremljeni odgovarajućom osobnom zaštitnom opremom (rukavice, zaštitne naočale, zaštitni ogrtači ako je potrebno), zaštitnom odjećom i obućom. Uloge bi trebale biti jasno definirane na temelju formalne obrazovanosti i dodatne stručne obuke, a komunikacija bi trebala biti jasna, glasna i razumljiva.

Prije postupka potrebno je utvrditi tko će pomagati liječniku tijekom intubacije, tko će primjenjivati pritisak na hrskavicu grkljana, tko će primijeniti terapiju, itd.